- Piše: Budimir Vuković
U knjizi „Demokratija protiv same sebe“ Marsela Gošea naznačene su protivrječnosti demokratije kao puta čovječanstva. Načela usvojena u Francuskoj poslije Buržoaske revolucije 1789. godine možemo zvati dostignućima demokratije. Poraženi totalitarni režim u Sovjetskom Savezu označio je pobjedu individualnog na račun kolektivnog. Dualizam prirode odražava se i na dualizam čovječjeg ustrojstva. U individualističkim sistemima glavna crta čovjeka je okrenuta prema svojoj unutrašnjosti ili dvostrukosti. Pošto je uloga religije u XVI vijeku u Francuskoj izgubila primat i na značaju, to je početak demokratije vezan za sekularnu državu. Kako se religiozan čovjek okreće prema „spoljašnjoj drugosti“ ili Bogu, to svoje ciljeve i stremljenja okreće prema imaginaciji. Ta imaginacija ima pozitivne crte koje u fokusu imaju neprikosnoveni autoritet. Zemaljske dužnosti pri tome stavljaju se u drugi plan kao i lična inicijativa i lična odgovornost u rješavanju zemaljskih zadataka.
Nije čudo što su francuski prosvjetitelji imali uzor u Konfučiju, koji je smatrao da je religija jedna vrsta zablude i da sam čovjek mora preuzeti odgovornost za svoju sudbinu. Još kad se tome doda da svojim ličnim primjerom crkvena lica podgrijavaju tezu da se religija ne može poistovijetiti sa moralom, dolazimo do činjenice koju je ponavljao Konfučije – da je moral nasljedna kategorija.
Da se vratimo početku teksta o individualističkim sistemima i unutrašnjoj dvostrukosti i njenoj slobodnoj težnji da se izrazi. Ona u sebi podrazumijeva jedno priznato stanje i jedno ili više njih nepriznatih. U svim tim varijacijama ličnosti i njenih stanja, gubi se dosljednost, a samim tim i pravičnost. Čovjek današnjice sve je više izgubljen u nedosljednosti i otuđenju ličnosti prouzrokovanom institucionalizacijom, gubi se smisao života, i periferne stvari postaju suštinski značajne.
Isto tako, forsiranje „spoljašnje dvostrukosti“, ima za posljedicu neiskrenost i neobjektivnost prema samom sebi, težeći dalekim ciljevima koje propagira religija – svojom nemogućom misijom. U oba slučaja, životno samodokazivanje i dosljednost, stavljaju se u drugi plan. Dosljedan i moralan život je najteži zadatak za čovjeka, pa on pribjegava „inostima“ i za svoje postupke traži opravdanje u „zabludama“.
Ako nam „fikcija“ postaje uzorom, mi se vraćamo u daleku prošlost, a ako unutrašnja dvostrukost postaje uzor, to predstavlja kraj budućnosti. Dvije trećine stanovništva u Francuskoj je starije dobi, a tek jedna trećina je omladina. Ostvaruje se prognoza iz 90-ih, da će 2030. Francusku zahvatiti bijela kuga i domaće stanovništvo će izgubiti većinu.
Da li smo došli do kraja demokratije kao zadnjeg oblika ljudske civilizacije i vraćamo se u prošlost i u doba varvarstva? Sve su ovo razlozi za ispitivanje pređenog puta istorije koji traže nova rješenja na koja će čovjek budućnosti morati da ubrzo odgovori.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.